Zivot u koferu

petak , 07.08.2015.

Cijeli zivot imas osjećaj da ne pripadas niti ovdje niti ondje. Oduvijek te privlačilo ono nešto što je tamo ¨"iza". Nikad nije bilo dovoljno ono čime su te "hranili", pričali. Opisivali. Život kakav je, kakav bi trebao biti. Nije bilo dovoljno. Uvijek me zanimalo više, uvijek me zanimalo zašto. Zašto mora biti tako. I da li ima više i drugačije iza svega toga.

Sjećam se dana kada sam po prvi puta u životu odlučila i saznati. Sjećam se dana kada sam odlučila ostaviti sve ono "normalno", i sve ono "kako treba biti". Sjećam se dana kada sam odlučila ostaviti uspavani i monotoni gradić, i pronaći mjesto po svojim mjerilima, gdje će biti sve "kako treba". Sjećam se dana kada sam po prvi puta spakirala svoj kofer. Od toga dana stvari su se promjenile. Od toga dana moj zivot je ostao u koferu.

Preselila sam se u veliki grad. Našla sam mjesto gdje sam željela biti, našla sam mjesto i ljude po svojim mjerilima. Dovoljno je bilo izgubiti se u rijeci ljudi, lutati, uživati u svakom udisaju i izdisaju. Stopljena u masi, osjecala sam jednakost. Nitko nije bio bolji, gori, bogatiji, siromašniji, svi zajedno smo koračali užurbano, polagano, svatko u svome ritmu i ka svome cilju. Veličina grada me nije plašila. Plašili su me samo zadrti i ograničeni umovi na koje sam mogla naići. Grad me obogatio. Dijelila sam mišljenje, pogled na razne stvari, i naišla na čitavo mnoštvo koje dijeli moje mišljenje. Isto tako, naučila sam mnogo. Bila sam sretna i ispunjena. Bilo je sve "kako treba". Ali ipak, nakon nekog vremena polako mi je dosadilo. Dosadili su svi isti ljudi, sva ista mjesta. Grad je postao manji. Dosadu i zasićenost pokusala sam ublaziti odlascima kući roditeljima, ili na more. Uspijelo je na kratko. Kovčeg mi je bio uvijek pun, i spreman. Nakon dugog razmišljanja odlučila sam se preseliti u drugu državu. Oduvijek me zanimalo kako naprednije zemlje zive, kako ljudi razmišljaju, i da li je uistinu bolje nego "kod nas".

Odlučila sam napustiti sve svoje godine zivota u zemlji u kojoj sam odrasla. Odlučila sam napustiti sve svoje dugogodišnje prijatelje. Odlučila sam napustiti svoje roditelje. Odlučila sam napustiti svoj način zivljenja. Vukla me radoznalost, želja za znanjem i istraživanjem. Preselila sam u drugu drzavu. Razvijenost zemlje nije značila i višu razinu svijesti. Barem ne kod stanovnika te zemlje. Saznala sam to malo kasnije. U novoj zemlji brzo sam se privikla. Poznavala sam jezik od prije, polagano sam počela graditi neki svoj mali kutak, i okupljati ljude slične sebi. Razvijenija zemlja značila je mnoge restrikcije, u mnogočemu. Ra razliku od onog na što smo "mi" navikli. Teško mi je to padalo, ali privikla sam se.
Naišla sam na istomišljenike, ali ne u tolikoj mjeri u kojoj sam se nadala. Razočaralo me to. Razočarali su me robotizirani ljudi, hladni i proračunati, pavila koja imaju pravila, i svi koji se slijepo drze zakona i reda. Sva ta masa koja zivi po strogo skrojenim pravilima, i ne pokusava da misli ili djeluje drugacije.Sve je bilo "servirano", a na tebi da prihvatiš i živiš. Brzo sam izgubila interes za život u toj zemlji. Počela mi je nedostajati domovina. Ne toliko da bih se vratila, ali znatno. Sve sto sam željela vidjeti i saznati u novoj zemlji, vidjela sam. Bila je dovoljna godina dana. Materijalno sam se snašla, samo je moj um ostao nezadovoljen. Nije bilo "kako treba". Teško mi je pomiriti se i ostati , a opet ne osjećam potrebu vratiti se. Opet osjećam nemir, i zasićenost. Opet osjećam zelju da putujem, upoznam još puno stvari o kojima maštam.

Sjećam se prvog dana kad sam spakirala kovčeg. Od tada sam ga nebrojeno puta pakirala, i raspakiravala. Uvijek sa osmjehom na licu. Uvijek je ostao tu negdje, nadohvat ruke, spreman. Od toga dana, moj život je ostao u koferu.

Upsssi in "No Job Land"

četvrtak , 15.05.2014.

Image and video hosting by TinyPicSpavanje do kasno ujutro. Vrijeme potrebno da se izvučeš iz kreveta, svakim danom sve je dulje. Povlačenje po kući u piđami i raščupane kose. Ispijanje jutarnje kave. I, već je prošlo podne. Skidanje serija i filmova, i gledanje istih od popodneva pa sve do kasno u noć. Zasto bi gledali normalno serije, kad možete pogledati sve sezone do sutra ujutro. Konačno, pa imate sve vrijeme ovog svijeta.

I tako to traje, i traje. Danima. Scenarij je isti. Već vas oči i glava bole od silnog cjelodnevnog i cjelonoćnog buljenja u laptop. Imate osjećaj da će vam glava eksplodirati od buljenja u sve te gadgete oko vas. Izmedju svega toga, i prebacivanja sa laptopa na tablet ili neki drugi gadget, pauzirate seriju i odvlačite se do kuhinje. Jer naravno, morate i jesti nešto. Samo što te šetnje do kuhinje postanu sve češće. Bobi flips, pa chips, pa onda neki sendvič, i sve tako u krug. I opet se vraćate za laptop da pokrenete pauziranu seriju, ne znate ni sami koju vec po redu. Postajete zombi, ili neko bljedunjavo, bezvoljno i umorno biće, koje ponavlja iste radnje svaki dan. Kako vam je draže. Ne znaš da li si živ ili sta? Evo, upravo ovako izgleda „život“ kad osoba ostane bez posla.

Naravno, ne odmah kad osoba ostane bez posla. Nakon nekog vremena. Jer kad čovjek ostane bez posla još uvijek je optimističan, pun energije. Traži načine, informira se, šalje molbe. Uporan je. Tješi se da može brzo naći opet posao. Ide na razgovore, prima odbijenice, ali i dalje je uporan. I sve to sa smješkom na licu. Tih nekoliko odbijenica ne mogu mu ništa, jači je od toga. Kombinira sve moguće načine kako zadržati stan koji iznajmljuje, kako ostati u gradu gdje je mogućnost zapošljavanja najveća ( u odnosu na druge dijelove zemlje), kako nastaviti život koji je gradio zadnjih nekoliko godina. U gradu, gdje su mu svi prijatelji. Polako sav taj optimizam i snaga lagano ga napuštaju, jer se mora vratiti u rodni grad, jer više nema sredstava da nastavi sa dosadašnjim životom. Vraća se u grad gdje nema nikakve mogućnosti za zaposlenjem, gdje je vrijeme stalo, gdje nema prijatelja više. Još uvijek je optimizam prisutan, ali pozivi na razgovore se prorjedjuju. A i volja, i ona pokretačka energija, rapidno opadaju.

Dolazi do mirenja sa novonastalom situacijom, ali s tendencijom bijega, čim se ukaže prilika. Nastavlja živjeti u malom, mirnom i tihom gradiću. Nema buke, automobila, mora ljudi koji se slijevaju ulicama, nema trgovina koje rade do kasno u noc. Nema kina ( ima, ali vjerujte, kao da i nema...). Izlasci vikendom= narodna glazba u skoro svakom bircu. Znači, nemate gdje izići. Život je dosadan i jednoličan. Ali hajde, pokušavaš nekako izvući najbolje iz te sredine u koju si se ponovno vratio. Ali ne baš uspješno. Ta početna volja i energija sad je ravna nuli. Ponovno, promjena života iz korjena. I to u sredini koja je sve, samo ne pozitivna. I onda, nakon pokušaja privikavanja, zakinutosti za život kakav si imao u velikom gradu, nakon nekog vremena se „probudiš“ u fotelji, u pidjami, sa laptopom na krilu. Gledaš seriju o liku koji je saznao da ima rak i krenuo kuhati meth da bi osigurao novac svojoj obitelji, ukoliko umre. Vadiš komadiće chipsa i kokica iz kose. I tastature. Ili se zateknes da jednostavno samo buljis u desktop, bez osjećaja za vrijeme i dio dana. Optimistično, zar ne?!

Dragi poslodavce,



Kako nam je rečeno maloprije, ovim putem zelim izraziti nezadovoljstvo uvijetima i plaćom na svom radnom mjestu. Jučer ste nam uplatili plaću na račun, i na tome sam vam zahvalna. Danas je trebao biti dio plaće na ruke, no iznenada ste nam to odlučili ukinuti ugovoreni dio, jer nismo ispunili traženu normu. Rekli ste nam da se na ovaj način izrazimo, ukoliko nismo zadovoljni plaćom i uvijetima. Iskreno, ja se ne želim uopće žaliti, jer se slažem sa vašim odlukama u potpunosti.

Imate potpuno pravo jer nam niste isplatili dio plaće na ruke, koji bi bio dovoljan da platim račun od mobitela i dio režija, jer nismo mogli utjecati na ljude kojima smo ugovorili termin da dodju. To je zaista veliki fail, i zaista smo podbacili. Da bi se posao obavio kako treba, treba zvati bez prestanka, okretati broj za brojem, sto više ljudi rezervirati termin za zdravstveni program gdje se ljudima neće nista prodavati niti uvaljivati da kupe. Svjezi i nasmijani, orni za rad od osam sati za telefonom, spremni da na svakakva raspolozenja i reakcije ljudi odgovorimo ljubazno, i sa takvom toplinom u glasu koja smekšava sugovornika. Uvlačimo im se u glavu, svojim super moćima utječemo na njihovu odluku, i spremno ih zapisujemo u tabelu dolazaka. No, za vrsnog agenta posao jos nije gotov. Čovjeka kojeg smo zapisali trebamo i dalje obradjivati. Po mogućnosti ga nazvati jos nekoliko puta i podsjećati na termin, koji si je on već zapisao. I opet tako ponavljati svaki dan do dana njegovog termina. A da bi bili najsigurniji da će doći na zakazani pregled, najbolje je otići do klijenta doma, jer kad već imamo njegovu adresu, sto ne iskoristiti i tu mogućnost. Znači, otići do klijenta, pozvoniti, uhvatiti pod ruku i osobno dovesti do ugovorenog mjesta. Na taj način znamo da se nas čovjek pojavio, i da cu za taj dan zadovoljiti normu. Vrsni agent bi trebao tako postupati sa svakim čovjekom kojemu je ugovorio termin, pa makar to i islo na uštrb njegovog privatnog života. Ovako bi trebao izgledati proces rada svakog vrsnog agenta, da bi uopće mogao pomisliti da je zaslužio plaću.

Naime, ja doista nisam zadovoljna kvalitetom svoga rada prosli mjesec, te smatram da doista nisam zaslužila plaću. Osim što se ovim putem odričem toga djela koji nam trebate dati na ruke, na vaš račun cu vratiti nazad iznos koji ste mi isplatili kao plaću. Nisam je zaslužila. Da bi opravdala vaša očekivanja, te se poboljšala i popravila, na poslu ću ostajati i izvan radnog vremena, i neću zahtjevati da mi se to dodatno plati. Osim što radim svoj posao,gledati cu da vam svaki tren mogu biti na raspolaganju, ukoliko trebate bilo kakvu pomoć. Bilo da treba odnjeti smeće, podmazati kvaku na vratima kupaonice da se moze lakse zakljucati, isprazniti pepeljare na balkonu, i usput vam instalirati zadnju verziju jave na računalu jer vi niste znali kako se to radi. Onaj gumb pokraj napisa update nije baš najbolje uočljiv i zaista niste mogli kliknuti na to, dakle, nije do vas. Često se to dešava. Već kad dodje i taj tren da moram ići doma, onda gledam da za to vrijeme doma proučavam na netu najbolje tehnike i vještine koje me mogu unaprijediti i usavršiti. Odbijam poziv kolegice za kavu, jer moram brzo na spavanje kako bi se sutradan probudila svjeza i spremna za nove radne izazove. Posao mi ne bi smio nikako patiti zbog privatnog života. Pa se tako i ponašam.

Iskreno, niti jedna od ovih kokoški u call centru se ne slazu sa vašim uvijetima i načinom radom, ali tko im je kriv. One sve to gledaju kroz novac, i samo im je to bitno. Jedna se upravo buni sa strane da nema novca da djetetu plati vrtić. Mislim halooo, pa sta ga vodiš u vrtić, mogla si djete samo doma ostaviti, pa ne bi morala plaćati. Režije isto. Pa da je ko ja cijeli dan u uredu, ne bi niti trošila ništa doma. Nezahvalni su jako. Doista vas cijenim, i zahvaljujem jer si svako jutro smijem skuhati kavu u kuhinji, i sto mi omogućite tri pauze od po 5 minuta za osmosatno radno vrijeme. Previše ste dobri prema nama, ne zelim vas iskoristavati, pa se dobrovoljno odričem dvije pauze. Jedna mi je dovoljna. Inzistiram da mi ne uplacujete vise placu dok god se ne popravim i ne budete zadovoljni kvalitetom moga rada. Ovim putem vam jos jednom zelim zahvaliti za sve, i na mogućnosti koju ste mi pruzili da radim u vašoj firmi. Dok ovo pišem, nadam se da vam je iznos moje plaće vec stigao nazad na vaš račun. Molim vas samo da mi posaljete kopiju uplate da budem sigurna da je prošlo.

S poštovanjem,

Vaša zaposlenica.

P.s. Što se tiče ovih nezahvalnih kokoški u pozivnom centru, javiti cu vam ukoliko se bune i loše pričaju o vama. A i sami ste rekli, 360000 je nazaposleno, ima ko će raditi :P

Moja Vesna

utorak , 27.08.2013.

Nakon godine provedene u rodnom gradu, odlučila sam se ponovno vratiti u veliki grad i pokušati ponovno pronaći posao. Povratak je značio i pronalazak novog stana. Primorana situacijom ( nezaposlena) našla sam simpatičan stančić. Uredan i lijep, doduše u kući, i cijeli donji kat je bio moj. Za pravu sitnicu kuna mjesečno. Nije moglo bolje. Entuzijazam, sreća. Osjećala sam se kao da lebdim, ništa nije bio problem, cijeli svijet je bio prekrasan. Nakon ne bas dobre godine, povratak u grad me zaista veselio. U svemu tome, unajmljivanjem stana, ja sam dobila i cimericu. Gospodju u šezdesetim godinama. Ali, nije mi ni to smetalo. Za lijep i povoljan stan isplatilo se izdržati. Barem sam tako mislila.

Zavedena mislima o suživotu i povremenom sretanju na hodniku sa simpatičnom starom ženom, nekoliko dana poslije tresnula sam na zemlju. Svijet više nije bio tako ružičast. Od ugodnog i neobaveznog ćaskanja sve je krenulo. Moju Vesnu ( tako sam je pocela posprdno zvati) sam zatekla jedno jutro, nakon što sam se vratila s izlaska, kako pere pod u mojoj sobi. U 4 sata ujutro moja Vesna pere pod u mojoj sobi. Bila sam malo šokirana, ali hajde, onakva pod alkoholom, bilo mi je ok. Ne moze spavati, pa čisti:D Drugi dan je uzela moje košulje i majice, i opeglala ih i složila, ponovno ( jer ih ja nisam ispeglala i složila kako je trebalo:P). A nakon toga me dočekao i pravi kućni red. Zavjese se peru dva puta mjesečno, prozori jednom mjesečno. Posteljina se svaki dan prozračuje i pere jednom tjedno. Nakon ustajanja iz kreveta, posteljina se nosi u drugu sobu, a na krevet se stavlja „ukrasna“ deka i jastuk. To je bilo to što se tiče moje sobe, a u kuhinji je tek bila druga priča. Tu me dočekalo 5 krpa. S jednom se brise posudje, s drugom sudoper, s trećom se kupi pjena iz sudopera, s četvrtom se daje zavrsni sjaj sudoperu. I peta, hm?! Jos uvijek ne znam sto da radim s tom petom krpom. Svaki dan se usisiva i brise prasina. Kad god se primjeti kakva mrvica na podu obavezno ju je podići i baciti u smeće. Koliko sam bila zatečena svim tim informacijama, bilo mi je i smjesno. Koliko sam se u početku trudila pridržavati toga, uvijek sam nesto krivo napravila. Naravno, s krivom krpom sam pokupila pjenu iz sudopera. Nisam koristila podmetač za čašu. Nisam u 2 sata zatvorila prozor od kupaonice. Jer taj prozor u 2 sata treba biti zatvoren, jel. Nisam iznjela jastuk van na sunce da se prozrači, da ga sunce malo „podigne“. Trudeći se da to sve pohvatam, psujući joj sve po spisku, u mislima naravno, odlučila sam vrijeme vise provoditi van stana. Samo da je ne vidim i ne čujem. I nije mi više bilo tako smješno. Izludjivala me cijela situacija i ta pre-pedantnost moje Vesne.

A onda, situacija se primirila. Mislila sam: Sad sigurno sve dobro radim:P Ili mi se samo tako činilo. Jedno jutro, oko 5 sati, probudilo me škripanje vrata moje sobe. U strahu sam samo provirila ispod pokrivača. Moja Vesna je ulazila na prstima u sobu i uputila se prema prozorima. Otvorila ih je širom, i izišla. Prekipilo mi je. Zašto, o zašto mi ulazi u sobu. Zašto?! Pa zato Charlie jer ona zrači cijelu kuću u 5 ujutro. Poželjela sam vrisnuti. Nakon što je izišla, ustala sam , zatvorila prozore i vrata. Zatvorila?! Zalupila, snažno. Da čuje i ona. Vidno iznervirana „zamolila“ sam je da mi ne ulazi u sobu dok spavam. Ispričala se. Ponadala sam se da je shvatila poruku. To je to, sad ću imati malo mira. Slijedeći dan sam je obavijestila da idem u teretanu. Pogledala me i pitala kako ja to mislim u teretanu, a dobila sam mengu. Gledala sam u zenu ne vjerujući onome što čujem. Brate mili, pa kako ti znaš da sam ja dobila mengu. Isti trenutak sam je zamislila s nosom u mom smeću, i kako prevrće po istome. O zemljo Indijo... Zgadilo mi se sve. Stajala sam jos neko vrijeme, vidno šokirana, i onda se okrenula i bez riječi izišla. Kad sam se vratila dočekalo me oprano bijelo rublje. Moje majice s printom je stavila na iskuhavanje. Ne moram spomenuti da je print izblijedio, sa nekih čak i potpuno nestao. Držala sam majice u rukama i jadno gledala u njih. Sad Charlie imaš majice za po doma. Sad ih imaš više nego ikad.

Jednog poslijepodneva mi je došla reći da prilično glasno razgovaram na mobitel. Nakon jednog ručka mi je saopćila da sam neodgovorna i da previše hrane bacam. Da ne bi bilo suhoparno i dosadno, sva ta svakodnevna prigovaranja začinila je pričama i dosjetkama iz svoje mladosti i života. Upoznala me sa svim njenim bolestima, jadima, prvoj ljubavi koja joj nije uzela nevinost, koja ju je čekala godinama. Kad je imala prvi seks u autu, koji je, usput, bio fantastičan (Tu informaciju nisam morala čuti). Bila je tako puna razumjevanja, razdragana dok je pričala, bio je pravi užitak slušati je. Toliko mi je bilo to sve zanimljivo da sam počela jesti samo jednom dnevno. Za više nisam imala snage, niti apetita. Sve bih ja to nekako podnjela i sažalila se ( jer nit sin niti kćer joj baš ne dolaze), sama je žena, ali ne mogu. Ne mogu. Svaki ručak mi je prisjeo. Onda mi je jedan dan saopćila da sam smršavila odkad sam došla živjeti kod nje. No shit Sherlock, nemoguće. Ma, sigurno joj se samo pričinilo.

Svaki put, nakon takvih iscrpljujućih ručaka, spustim se u svoju sobu, sjednem. Duboko disanje i masiranje sljepoočnica pomogne. U tom stanju poželim ponovno stan gdje mogu glasno pričati, vikati, smijati se. Ostaviti majicu i grudnjak na stolici. Stan gdje mi netko neće moje najdraze majice staviti na iskuhavanje, i izbljedjeti ih u pranju. Poželim pepeljaru sa čikovima na balkonu po kojoj pada kiša, i stoji tamo jos slijedećih tjedan dana (dobro, malo sad pretjerujemJ) Poželim svoj kofer koji stoji na sred sobe jos dva dana nakon sto sam se vratila s puta. Poželim svoje smeće sama bacati, i peglati svoju robu sama. Poželim da netko shvati ne, kad mu kažem ne. Poželim praviti ručak, a da mi pritom moja Vesna ne viri iznad ramena, da provjeri da li sam stavila dva luka, a ne jedan. Jer ona zna najbolje. Poželim jesti u miru, pa barem dva puta dnevno. Poželim otići čim mi se pruži prilika. Otici Charlie?! Pa kako na to uopce i pomisliš?! Pa nikad više nekoga, kao tvoju Vesnu, nećeš naći.

Mali veliki virtualni svijet

nedjelja , 23.06.2013.

Nakon svakog puta, proputovanih predjela, zemalja, svaki putopisac ce napraviti osvrt. Stvarna putovanja, stvarni ljudi zauzimaju svoje mjesto na stotinama stranica bijelog papira. No, posljednjih nekoliko godina otkrila sam čari putovanja bespućima interneta. Bilo to od raznih portala koji su objavljivali vijesti, razne dogadjaje, preko društvenih mreža. Kad smo kod društvenih mreža ( a njih na internetima najviše posjećujem) moram istaknuti Twitter.

Tu društvenu mrežu, sa samo 140 znakova u postu, mnogi su spominjali, opisivali, napravili „radionice“ kako se služiti twitterom (Tweetokracija). Iako društvena mreža sa najmanje znakova u postu, pokazala se kao zaista informativno i zanimljivo mjesto. Kako nemam nekakvih godišnjica veza, braka, koje bih zabilježila, ja sam se odlučila za tri godine druženja na Twitteru.

Nisam bila tu od samih početaka , no dovoljno rano da mogu reći da današnji twitter slabo podsjeća na onaj koji sam poznavala. Za Twitter sam saznala preko bratića (@vrapche), te sam i ja napravila account. I prije nego sam napravila account dobila sam tzv. „pravila ponašanja“ na Twitteru. Prvo mi je djelovalo smjesno, no kasnije sam uvidjela da doista ima smisla. Twitter je bio „uredjen“ kao prava mala država, sa svojim zakonima, pravilima, propisima, i doista je kao takav i funkcionirao. Smetalo to nekome ili ne, ipak su se pridrzavali. Zbog toga mi je djelovao ozbiljnije, odraslije. Ljudi koji su tu bili ( i još su tu) su super, uvijek spremni pomoći , dati savjet, ukoliko trebate nešto. Informaciju ste dobili u roku par sekundi. Isto tako i vijesti, te bitniji dogadjaji iz svijeta, twitterom se šire puno brže nego dok dodje do televizije ili novina. I raspoloženje je bilo nekako drukcije, pozitivnije. Bilo što da si "tvitnuo", problem ili nešto što traži savjet ili odjredjenu informaciju, ekipa je bila uvijek tu za utješiti te, dati savjet ili čak nekako i pomoći. Uistinu, nekad i nije ostalo sve samo na riječima. Takva atmosfera me u potpunosti pridobila. I zaista je bio gušt čitati Tl i komunicirati na twitteru. Ljudi su bili ono sto su tvitali, predstavljali su sebe. Svaki je bio unikatan i prepoznatljiv po svom „stilu“ tvitanja. I takve sam ih i upoznala u RL-u. Za nekoga tko nije iz ovoga grada, bilo je pravo bogatstvo upoznati takve ljude, jer su vremenom postali i više od nick-ova i avatara. Postali su mi pravi prijatelji.

Nakon nekog vremena, pogotovo zadnjih godinu dana počela sam primjećivati promjene. Zapravo desilo mi se to, kao da gledam dragu osobu koju poznajem godinama, i najednom se promjenila u nešto što više ne znam što je. Najednom neka velika gužva, plač, moljakanje za followerima, retvitanje samih sebe, neosnovano prozivanje odredjenih ljudi za ovo ili ono, "uticajnost", i situacije koje su mi strane. I ne svidjaju mi se pretjerano. Ponekad samo „prelistam“ svoj TL i stanem, ne znam da li bih nesto napisala ili ne bih. Obično samo izidjem iz aplikacije. Znam da mi prije twitter nije ostavljao takav dojam, uvijek si imao nesto za tvitnuti, iskomentirati, nadodati. Nekako mi je nešto/netko otelo svu draž toga. Ili sam samo već dugo tu.

Majci...

nedjelja , 13.01.2013.

Previše je godina prošlo. I ne bih da mora proći još toliko, a da joj ne stignem reći što osjećam.
Ne znam zašto je bilo toliko teško, ali kako vrijeme prolazi, bojim se samo da ne bude kasno.

Ona je hrabra, predivna. Žena puna snage i ljubavi. Snažna i neumorna, a istovremeno nježna i krhka.
Sjedim i gledam je kako leži tu. Razmišljam kako joj je moralo biti teško sve ove godine.
To je žena kojoj su ukrali djetinjstvo, žena koju su kao malu ostavili. Dijete koje se osim za sebe, moralo brinuti i za baku i djeda. Dijete koje se poslije škole nije igralo, već je pravilo ručak i pralo rublje za obitelj u kojoj je zivjelo. Dijete koje se nije bunilo, dijete kojem ništa nije bilo teško. Dijete koje je mislilo da takav život treba biti. Majku nije imala. Ostavila je malo dijete, i otišla trbuhom za kruhom , kao i mnogi drugi tad,u zemlju koja je obećavala. Dijete je zivjelo kod bake i djeda, išlo u školu, nizalo odlične uspjehe, iščekivalo dane kada će doći majka na par dana i posjetiti je.

Dijete je odraslo i pretovorilo se u ženu. Predivnu vitku i visoku ženu smedjih očiju. Ženu koja se odrekla posla i karijere zbog ljubavi. Bila je nježna i romantična, i po njenoj priči, imala je ljubav koja se danas može vidjeti samo na filmu. Bila je sretna. U toj sreći podredila je sve obitelji. Podredila je sve svojoj dijeci. Davala nam je sve ono što ona nije imala. Voljela nas je, brinula se, plakala s nama, smijala se s nama. Nikad nisam vidjela niti jedan trag na njenom licu da joj je to teško. Sve je radila sa osmjehom. Ali nekako, nikad nisam smogla hrabrosti da joj zahvalim za sve to, da joj kažem da je volim. I to me kroz godine boljelo najvise.

Nakon nekog vremena otišla sam iz rodnog grada. Krenula sam svojim putem. Nakon dužeg izbivanja , vratila sam se. Stvari su se promjenile. Nije više bilo idile u obitelji. Uvukao se nemir i tuga. I sama sam se nelagodno osjećala. Majka je bila u bolnici. Htjela sam pobjeći nazad i nadati se da je to sve samo san. Nije bio san. "Charlie, nije san, istina je" ; prizemljivala sam samu sebe. Došla sam joj u posjetu. Sjela sam do nje na krevet. Nije to više bila ona hrabra i neustrašiva žena. Godine su ostavile traga. Na licu se iscrtavao umor, slabost. Nije bilo više one snage i životne radosti. Pomislila sam: Pa zar to život od nas napravi? Bila je tako krhka, sitna, uplašena. Prvi put u životu sam vidjela majku takvu. Uplašila sam se. Prvi put je ona trebala da joj ruku stisnem, i da kazem da će biti sve u redu. Ali nisam to mogla izgovoriti. U grlu me stislo. Rijetko kad sam plakala. Ali tad, suze su nekontrolirano krenule.. Plakala sam i grlila je.. Plakala je i ona. Nisam morala ništa reći. Znala je.

Ostala sam u rodnom gradu. Trebalo je brinuti za nju, pomoći joj, pomoći joj da ozdravi. Pružiti joj ljubav, podršku, kakvu je i ona meni godinama nesebično pružala. Sad tek shvaćam koliko joj je moralo biti teško.
Sjedim pored nje. Jos uvijek nisam smogla hrabrosti da joj kažem. Ali u mislima sam izgovorila: Majko, volim te. Pogledala me je, nasmiješila se.

Pablo Neruda

četvrtak , 12.07.2012.


Veliki pjesnik čileanskog podrjetla. Stvaraoc najljepših ljubavnih pjesama. U ranijim godinama osnovna tema mu je ljubav, kasnije dolaze pustoš,samoća,patnja,smrt. Njegov temperament,snaga, spremnost, da se stalno bori za nešto, učinili su ga jednim od najvećih pjesnika 20.stoljeća. Kod mene je to bila ljubav na prvo čitanje. Nakon što sam pročitala „Noćas bih mogao napisati“, zaljubila sam se. Trajno. Sretan rodjendan Pablo Neruda!

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

-Pablo Neruda

Kulturno uzdizanje na godišnjem odmoru!

četvrtak , 05.07.2012.


Nakon sto dočekamo početak tih kukavnih par dana godišnjeg odmora,brzo strpamo par krpica u torbu i krenemo put Jadrana. Misli i brige većinom ostanu jos na izlazu iz grada, a uzbudjenje i iščekivanje se povećava svakim prijedjenim kilometrom. Zamislite, 10 dana odmora, sunčanja, izležavanja u plićaku dok nas zapljuskuju valovi. Budjenje i ispijanje kave na terasi. Miris soli u zraku. Nema toga, koji si na spomen mora i godišnjeg ,nije predočio ove prizore. Jer, svima, ili velikoj većini bar, idealan godišnji protiče baš tako.

Naravno osim izležavanja na plaži, tu su i večernji izlasci. Ako ne vec noćno partijanje, onda bar šetnjica po rivi, časa vina u jednom od kafića na rivi, sladoled u jednoj od brojnih slastičarnica. Odlazak na jedan od dogadjanja uz more, bio to koncert ili bilo to pljeskanje onom liku koji prevrće one štapove koji gore i koji guta tu vatru, i što sve ne. Utopljeni u masi drugih turista, uziva se u performansima. Usput će se kupiti nekakav šešir ili trendi naočale na jednom od brojnih štandova. A mogli bi se i tetovirati onom tintom koja se nakon dva tjedna ispere. Nakon toga se umorni i zadovoljni vraćamo na spavanje, jer sutra nas čeka identičan dan.

Tako nekako protječe odmor velike većine, što stranih,što domaćih turista. Možda bi to bilo zanimljivo da mi takav odmor traje tri dana. Ali što duže traje u istom ritmu počinje biti iritantan. Tad nam više ni miris morskog zraka ne godi, izležavanje na plaži postaje dosadno, ne jede nam se više ni taj sladoled toliko. A i to sunce je počelo nekako previše pržiti. Ali niti ne pokušavamo nista promijeniti. Na spomen da bi mogli otići u obilazak grada, posjetiti neki od muzeja, mnogi će odmahnuti rukom. Naravno, ima iznimaka, koji će svoj odmor učiniti zanimljivijim i sebe bogatijim sa onim što su vidjeli ili naučili.

Nisam niti ja puno bolja. Ljetovati na jednom te istom mjestu godinama, poznavati svaku plazu, znati povijest, ali nikada ne otići pogledati i posjetiti povijesna i kulturna mjesta u gradu, nije pohvalno. Do sada sam kao izliku imala kratak godišnji odmor, pa nije se stiglo. Jos sam ja bila jedna od tih koji izlaze svaku večer, kasno se budila u jutro, poslijepodne jedva stizala na plazu, pa tko bi stigao jos otici u muzej. Mislim, bilo mi je prenaporno. No, kako bilo, moj „odmor“ ove godine se puno promijenio. Vremena sam imala na pretek, dani su mi bili jako dugi, i tad se upalila sijalica. Da¸ povijesni muzej pun arheoloških nalaza očekivao me...

Jos u 16. stoljecu venecijanski senator je pokazao zanimanje za vrijedne antičke nalaze na području Novalje i Caske. Mnogi su ih kroz stoljeća opisivali i spominjali. Nakon nekoliko neuspjelih istrazivanja,tek 2003 je počelo snimanje ostataka antičke kulture. Takodjer je na dijelu plaze Caska pronadjen i antički nekropolis, tzv grad mrtvih. Pronadjeno je oko 15-ak grobova. Te sa potonulog broda amfore, kojima se prevozilo vino, ulje, masline i sl.

Puna entuzijazma stigla sam u gradski muzej. Taj povijesni dio sam znala, pa sam očekivala vidjeti puno toga. U muzeju sam bila jedina. Grad pun turista, doslovno. A muzej prazan. I tad pomislih: Bar cu moci u miru razgledati“. Ali nisam imala puno toga za razgledati. Bilo je tu nekoliko amfora, drveno sidro (sto je stvarno rijetkost), te opis starinskih običaja mjesta. Malo sam bila razočarana. Ono što je doista bila vrijedno vidjeti je antički vodovod iz 1. stoljeća. Podzemna gradjevina isklesana ljudskom rukom u zivom kamenu, u duzini 1000 m.

Trebalo mi je pune 2 minute da obidjem sve i vidim. No, hajde, nije mi bilo zao. Bitno da sam ja imala namjeru,te unijela malo promijene u svakodnevnicu. To što oni nisu imali postav koji bi ja mogla razgledati bar pola sata, nisam ja kriva. Crkvu gospe od Ružarija sam i prije vidjela, vjerojatno jer mi je ta bila uvijek na putu do mog kafića. Muzej Stomorica gdje je izložen antički nakit čuvam za sutra. Preostao je još „paški trokut“. „Fenomen“ za koji su svi čuli. Ali nekako nije da me zanima vidjeti taj komad zemlje gdje trava ne raste. Nek to i dalje ostane „fenomen“, nekako ne zelim da to analiziram.

Sad prodjem svako malo pored muzeja, ne bi li se postav mozda promijenio. Jos uvijek nema posjetitelja. Pa ni slučajno zalutalih turista. Jos uvijek se nadam da će biti takvih koji ce navratiti, i koje će zanimati povijest i kultura grada u kojem ljetuju

Charlie na Zrtju...

srijeda , 27.06.2012.

Tako ja lagano lješkarim na plaži, opuštena, u svojim mislima.. Upijam svaku zraku sunca, koju sam propustila u Zagrebu zatvorena u uredu cijeli dan.. Omamljena toplim vjetrom lagano pocinjem sklapati oči.. Taman da cu zaspati, nekakav zvuk me trgne pred san.. O, da, krenuli su poznati i nepoznati beatovi iz niza klubova na plazi..

Počinje nabrijavanje na najjače.. Glazba iz klubova se počinje mješati, a onda kreće nadjačavanje jedni drugih.. Čija glazba ce biti jača i glasnija..Ekipa se kao hipnotizirana diže sa svojih ručnika i kreće na after..Onak, više su mi djelovali kao ovce kad su se krenuli slijevati u Aquarius.. "A ti Charlie, što ti čekaš?! Kreni!" Onda sam se sjetila zasto vise ne idem na ovu plazu.. Da ne ispadnem hejter, i ja sam izlazila ovdje, i to godinama.. Naime, starci su ovdje prije 100 godina kupili apartman. Jos u ono doba kad se moglo kupovati. Jos u vrijeme dok je Pag doslovno bio goli otok, a Novalja osim domaćih ljudi, drugih turista i nije vidjela.. Sad sam malo pretjerala, ali za razliku od danas, doslovno je tako izgledala. Jedan jedini klub je bio na plazi. Kalypso. Pijesak po podu diska, malo drvenih stolova, drveni sankic, zakrito palmama, glazba pomalo za svakoga, i provod je bio zagarantiran. Nije bilo guzvi, guranja, ekipa je bila opustena i spremna za zezanciju..

S vremenom i godinama, stvari su se pocele mjenjati.. Na plazi su klubovi poceli samo nicati, betonski zidovi kocoperili su se na plazi, broj ljudi se povećavao, nastale su guzve, naguravanja, ekipa je postala nabrijanija, umišljena, arogantna i nadasve nepristojna.. Mjesto je postalo veliki bum, gostovanja zvučnih imena iz svijeta glazbe, mediji, stvorili su novi „raj na zemlji“. Partijaneri iz svih djelova zemlje, pa i svijeta pristizali su. Neki su dolazili zbog dobre zabave i glazbe, a većina ekipe dolazila je jer je to bilo in trenutno. Da bi bili vidjeni, i da bi se mogli pohvaliti slikama na fb-u svojim prijateljima, koji nisu bili in, jer nisu bili tamo! Vrlo je važno bilo biti na Zrću. Toliko, da kad sam srela neke poznanike, bili su toliko bitni, da me kao nisu vidjeli. Više nam nije bilo kao prije, ali sad nam se zabava pretvorila u gledanje i smijanje ekipi koja je bila toliko ufurana. Zrće je postalo The place, to ili voliš ili ne voliš, sredina tu ne postoji.. Kako se sve promijenilo, tako su i cijene cuge rasle u nebo. A trend rasta cijena nastavio se navečer, kad je nacugana ekipa iz sata u sat plačala sve skuplju istu cugu. Neki su se već nakon par dana ljetovanja pokunjeno vračali kući jer su potrošili sve novce. To je cijena koju najčešće mnogi plate za par dana partijanja na „najpopularnijoj“ hrvatskoj plazi. Shvaćam ja i taj vid turizma, privlačenje sto većeg broja stranih gostiju, koji vole takav način zabave, ali... Nema ali, tako je.. Srecom pa meni Zrtje, sto bi rekli domaći, nije sve na Pagu..

Mozda će netko reći: Lako je njoj, ona je tamo svake godine, pa sad pametuje! Zapravo ne. Sumnjam da bi ikad došla na ovaj otok samo zbog Zrća. Odavno je ta plaža izgubila onu dozu šarma koju je imala.

Brodolom ili sloboda...

utorak , 26.06.2012.

Kad se nakon 7 godina žurbe, guzve, budilice, posla, probudis na plazi.. Valovi ti zapljuskuju stopala, sunce nježno
prelazi vrat,a zvuk udaranja valova o stijene remeti savršeni mir. Nakon ugodnog lješkarenja podizes glavu, i kao u bunilu, pitas se gdje si. Iznenada shvatis, na odmoru si.

Pardon, ne na odmoru, zapravo trenutno si nezaposlen i pokusavas se odmoriti. Iznenada se osjetis kao da si dozivio brodolom i probudio s teškom glavoboljom na pustom otoku. I sad, što sad. Što ćeš sad Charlie?! Slijedi borba za preživljavanje. Da, tako je, prezivljavanje. Gradjenje sklonista, paljenje vatre i zastita od divljih zvjeri.

Od silnog kopanja, rovanja, trazenja, prevrtanja svakog kamena kako bih se ponovno sto prije zaposlila, nisam dobila nista, osim pritiska sebe na sebe samu. Mozak ti radi sto na sat, a ti si bespomoćan i ne možeš ništa. Bilo je to jednostavno previše za mene. Trebala mi je promjena pod hitno. Stala sam, odmaknula se od situacije, odmaknula se od misli, i tad.. Tad sam čula more. Zapravo čula. Odlučila sam ne gurati se ponovno „pošto poto“ u gradsku vrevu, uobičajenu svakodnevnicu radničke klase. Odlučila sam malo stati na loptu i i živjeti. Uvijek sam se divila ljudima koji su znali zivjeti za trenutak, koji su bili impulzivni, odlučivali se na razne stvari i nije ih brinulo sto ce biti sutra. Naravno, ponekad to zvuči malo neozbiljno, ali opet nisam niti ja imala nista od stalnog vaganja i razmisljanja dva tri koraka unaprijed.

Mozda će sad netko sarkastično pitati sto cu ja to sad ludo napraviti. Na što cu se ja to sad odvažiti?! Necu nista. Jednostavno, gustat cu u svakom danu, oticu cu na plazu, suncati cu se. Drugi dan cu ostati cijeli dan u krevetu, i neće me biti briga za nista. Jesti cu, ili uopce necu, kako mi dodje:P Mozda cu se ohrabriti i otici na utrku Formule 1, za koju se odlučujem svake godine da idem. Roniti cu školjke, otići u ribolov, izgorit cu po nosu i neće me biti briga jer se nisam namazala kremom. Šetat cu po rivi i jesti sladoled, što inače nikad ne radim, jer nemam vremena za to. Na internetu cu vrlo vjerojatno biti rijetko, jer je mreža na ovom otoku zesca koma. A za mene, freaka koji stalno mora biti online, ne znam kako ce to zavrsiti. Vjerojatno cu se i vozikati po otoku tražeći dobar signal i 3G mrezu. Ne bi mi bilo prvi put. Malo cu biti luda i psovati, i bolit ce me briga da li me tko cuje.

I tako cu, ne znam koliko.. Vjerojatno dok se ne umazem sladoledom, ili ne pokapam kechapom sa pizze, ili dok ne razbijem koljeno negdje na plazi.. Jer sve su to čari življenja, i želim ih osjetiti.. Želim hodati s mrljom na majici i smijati se tome... Želim uzivati u stvarima za koje je „običan“ radnik zaboravio da postoje, jer se bori za egzistenciju i bolje sutra.. Nakon toga cu šutirati loptu, pa ćemo vidjeti u kojem ce smjeru otici...